Mi smo ovdje dozlaboga komplicirani, pa ne samo da probleme obično volimo predimenzionirati, već smo i ono što nam ide od ruke u trenu spremni dovesti pod znak pitanja. A, to se upravo događa s turizmom. On nam je, svjedoci ste, postao sve i sva, a nama kao da je zbog toga krivo, kao da se durimo što i krajem rujna Riva, Stradun i hvarska Pjaca vrve fureštima, pa na sve strane ječi od jadikovki: “Ajme nama, svi ćemo se pretvoriti u konobare i kuhare”. To bi, opet, značilo da je biti kuhar i konobar nešto strašno(?!), ispod časti, a niti kuhar i konobar može biti svatko, jer i za jedan i za drugi posao treba imati dara, biti tata-mata da bi plivao na sve zahtjevnijem tržištu rada, niti su ni jedni ni drugi golje, a kako bi oni koji se plaše naše turističke budućnosti u kojoj ćemo svi postati “sluge” – sugerirali.

Od Uskrsa do jematve

A i kuhari i konobari su danas na cijeni, dobar ih dio zarađuje i više od prosjeka, a sa svakom novom sezonom koja se na puno mjesta rastegnula od travnja do kraja listopada ili kako to u turizmu vole reći “od Uskrsa do kasne jematve” – radnici iz ugostiteljskog sektora žive i rade sve bolje. I ne bez razloga, jer sve ih više govori strane jezike, usvajaju enološka i gastronomska znanja, što donosi rezultate, a samo oni – treba li to dosadno opetovati – koji su spremni učiti cijeli život, neće imati problema nositi se s konkurencijom što je počela pristizati iz svih kutaka Europske unije. Da, da, sve ćete češće ovdje naići i na Litavce, Bugare, Slovake…, koji su pronašli posao u hotelu s pet zvjezdica, zahvaljujući činjenici da smo još deficitarni što se kvalificirane radne snage tiče, i da su takve vlasnici turističkih objekata spremni platiti bolje nego u njihovim zemljama samo da im dođu raditi.

Znači, i kuhari, i konobari, recepcionari i spremačice u visokokategornicima stalno uče, pa još jedna zločesta predrasuda o njima kao o neobrazovanim i potplaćenim radnicima što kuluče
od jutra do sutra pada u vodu. Isitinabog, ima i toga, ali tu je na državnim službama da odrade svoje, a inspektori rada sigurno znaju tko su poslodavci skloni marifetlucima.

Iskustvo koje zaposleni u turizmu u svakodnevnom kontaktu s ljudima iz cijeloga svijeta stječu, često je bogatije od puke teorije kojom su nas biflali u klupama, a dolazi vrijeme kad će se više vjerovati onome tko se dokaže na djelu, nego diplomi ili potvrdama iza kojih ne mora nužno stajati i adekvatno znanje.

Isto je i s hotelijerima, iznajmljivačima, prijevoznicima, proizvođačima ekološke hrane, svima koji su na bilo koji način navezani na turizam, a nema ga, brate, tko nije: jer i ove novine se bolje prodaju ljeti zato što je tamo netko na škoju zaradio iznajmljujući ležaljke, pa će sebi priuštiti barem male gušte – jutarnju kavicu i “Slobodnu”, Dalmacijavino je prodalo puno više sokova i alkoholnih pića, Cemex vreća cementa za nove apartmane, a država u konačnici uprihodovala više poreza od svega toga; turističke takse da i ne spominjemo.

Ne mora i ne smije, naravno, turizam biti jedino što u Hrvatskoj funkcionira, ali može biti lokomotivom gospodarstva koje čuči negdje na slijepom kolosijeku i jedva čeka da ga povuku daleko – u svijet. A, to nije problem s obzirom na one koji nam tu dolaze zbog Jadrana, Plitvica i Dioklecijanove palače ili zbog Skradina u koji je “infiša” Bill Gates, pa mu kao jednom od najbogatijih ljudi planeta “small country Croatia” nije nepoznanica. Premijer Milanović putuje u Silicijsku dolinu, a face od formata su već bile tu, i ne treba se preko velike bare igrati asocijacija po sistemu “Šuker, Tito, Kukoč, Tesla”, kad se za naših tisuću otoka zna – pa možda i Gates ili netko njemu sličan, već sutra odluči uložiti značajniji kapital u zemlju u kojoj tako rado odmara i gdje, predaja kaže, rado obilazi pastirske kuće na istočnoj strani Hvara i druži se s ribarima sa Šolte.

Split je ljepši nego prije

A, tek kako izgledaju naša stara pučka naselja danas, a u kakvom su stanju bila nekada – prije interneta, booking.coma, low budget kompanija i luksuznih kruzera s kojim su nam se u susjedstvo dovezli i doletjeli i simpatični Južnokorejci i bučni Talijani, praktični Amerikanci, znatiželjni Kinezi… Plačemo da će se Get, Varoš i Manuš pretvoriti samo u apartmane, a zaboravili smo na što su ti gradski kvartovi u koje se zaklinjemo sličili prije toga: zapuštene
kamene kuće su obnovljene, ni stare škure više ne vise, cvijeća pune ponistre, a i škovaca je manje – ljudi su postali svjesni da su im dvor i ulica ogledalo kuće i da će turisti zaobići kalu u kojoj nije sve tip-top – po guštu naših i furešta.

A, taj miks domaćih i stranih, to je najveća korist koju smo dobili rastom turizma: taj stisak ruke, upoznavanje, ta razmjena iskustava između ljudi različitog statusa, kultura, boje kože, religije, to otvaranje jedne male nacije opterećene hipotekom rata – svijetu, to je nešto što se ne da izmjeriti nikakvim novcem, i što ni jedna industrija – teška ili sofisticirana – ne može nadomjestiti. Turizam spaja ljude i ruši predrasude, a za one koji su od njih oslobođeni granice uspjeha ne postoje.

Novi ljudi, nove navade

Hoće li turizam idućih godina rasti? To je neosporno, jer putuje se sve jeftinije, što znači i sve više, a city break destinacije su iznimno popularne, pa će u Splitu, Zagrebu, Zadru, Dubrovniku…, turista biti cijele godine, a sve će ih se više odlučivati i za život u našem susjedstvu. Kupit će ovdje kuće, stanove, apartmane, svejedno, i eto nam, dakle, novih prijatelja i poznanika, budućih kumova i tazbine, ali i novih navada koje će donijeti sa sobom i od kojih ne treba zazirati jer one obogaćuju život. A, šarene, multikulturalne sredine su same po sebi interesantne, što bi bio novi razlog za dolazak u Hrvatsku, zemlju koja, vjerovali ili ne, po nekim znanstvenim projekcijama nije ispunila niti dva posto turističkog potencijala. A, to znači da one koji se misle ovako ili onako (pro)naći u ovom sektoru, čeka nepregledno more mogućnosti. Zato, zaplivajte kroz naš prilog brazdom kojoj se već dobro poznaje trag.

 

Miks naših ljudi i stranih gostiju koji se ovdje događa ljeti, najveća je korist koju smo
dobili rastom broja turista jer razmjena iskustava između osoba različitog statusa,
kultura, boje kože, religije, otvorila je jednu malu naciju opterećenu hipotekom rata – svijetu, a to je nešto što se novcem ne da izmjeriti.